Neodrživo razmišljanje održive mode

Dok sam nedavno hodala razrušenim i napuštenim ostacima tvornice Sloga, ulovili su me stari osjećaji; nisam mogla vjerovati da smo imali takve pogone, te da smo ih tako olako pustili. No na površinu su isplivale podjednako stare, ali još dublje zatomljene dvojbe – je li nemilosrdno uništavanje tekstile industrije u Hrvatskoj, pa i u svijetu, kao i naš odnos prema tekstilnoj proizvodnji, vezan uz činjenicu da je riječ – o ženskoj industriji? Razmišljanja su se počela razlijevati i po svjedočenju određenih izjava vezanih uz održivu modu. Na primjer, jedan od najčešćih proziva je „jednostavno” – „nemojte kupovati”. Ni u jednoj takvoj prozivci nisam vidjela prefiks „brzu” – kao brzu modu. Time se izjednačavaju giganti, koji su pravi problem, s malim održivim, lokalnim proizvođačima koji se trude unijeti promjenu u način izrade, prodaje i zbrinjavanja odjevnih predmeta. Svaka proizvodnja nije ista, svaki proizvod nije isti i svaka kupovina nije ista. Brza moda nije i ne može biti održiva. Ovdje dolazimo do tog mog dubokog straha da smo usmjerene na samouništenje, samomržnju, i da se svo veličanje „žena uz ženu” opet pretvara u samo, i jedino – marketinšku kategoriju. Poslužit ću se primjerom iz vlastitog doma – kao što mnogi znaju, moj Tomo radi s čelikom i izrađuje kuhinjske noževe; u njegovoj industriji i radu ne postoje parole – nemojte ništa kupovati neko vrijeme, time ćete pomoći. Zašto? Jer znaju da to nije način da unaprijede svoju industriju i vještinu. Jer proizvodnja je vještina, na kojoj se radi cijeli život, generacijama, stoljećima. Također, kod njega, u dominantno muškoj industriji, postoji otvoreno dijeljenje podataka o načinu izrade, od velikih majstora do početnika – znaju da je to jedini način da unaprijede rad. U modnom svijetu suradnja, dijeljenje, podrška su i dalje nepoznanice te se napredak gleda kao konkurencija i natjecanje. Nadalje, ne mogu nabrojati koliko su me puta pitali – to jest, nisu pitali već izjavili – održiva moda je preskupa, nije dostupna prosječnom potrošaču. Pri tome se održiva moda opet izjednačava s nečim „većim” – s visokom modom, određenim nišama i skupim proizvodima. I ovdje ću opet, po ne znam koji put naglasiti – održiva moda nije skupa i nedostupna. Održiva moda je također; kad odlučite ne kupiti ili više ne nositi poliester i ostala umjetna sintetička vlakna, prenamijenite određeni predmet, pronađete zanimljiv predmet od prirodnih materijala na buvljaku, sajmu, u vintage ili second hand dućanu, mamina ili bakina pamučna bluza, pamučna majica u prosječnom dućanu koja ima certifikat. Danas je cijena organskog ili recikliranog pamuka neznatno veća od cijene konvencionalnog pamuka, stoga, ako želimo, uvijek možemo posegnuti za boljom opcijom – dostupnija je no ikad. Uz to, o odnosu vrijednosti i potrošnje, kao i načinu proizvodnje, tko proizvodi i kako, te poticanju lokalnog i održivog ne trebam ni govoriti. Održiva moda nije utvrđeni pojam i ideal, postoji samo stremljenje prema održivijoj modi, izradi, prodaji, zbrinjavanju. I svatko čini što može, iz svoje pozicije. Na razmišljanje i izjave nadovezuju se i ostali oblici izražavanja ideje održivosti, recimo rečenica koja kola na svim jezicima, već postoji u izvezenim oblicima na tabletićima i dijeli se na sve strane kao inspirativni citat – „najodrživija odjeća je ona koju već imate”. Ma kako je to moguće kad je, u najboljem slučaju, 70 posto odjeće prosječne osobe brza moda izrađena od poliestera? Kako je to moguće kad do prije godinu dana nisu postojali materijali i načini izrade koji postoje danas? Poliester svakim pranjem i nošenjem (a koliko puta možete odjenuti poliester bez da ga nakon nošenja ne bacite u pranje) ispušta i otpušta mikrovlakna. Sljedeće rješenje koje se nudi, kao najodrživije je – kupujte samo second hand odjeću. Second hand ima svoju ulogu u stvaranju održive industrije, i dio je održive mode, kao što sam već navela, te zaista postoje odlični primjeri iznimnih second hand kolekcionarki koje nude vrhunske predmete, uz sjajne priče. Ali, kod nas većina second hand trgovina predstavlja oblik rješavanja otpada brze mode i njihovo pranje ruku od poduzimanja stvarnih koraka. Zgodno logističko rješenje nazvano rješavanje otpada u manje razvijenim zemljama EU ili u zemljama Trećeg svijeta. Navela sam samo neke od oblika izražavanja, ima ih mnogo, a svaki se put upitam koja je stvarna namjera – građenje ličnosti, izdvajanje posebnosti ili zaista želja za promjenom i boljitkom, želja da se promjeni industrija? Tekstilna industrija je ženska industrija, 85 posto radnica su žene, među najslabije su plaćenim radnicama na svijetu. One ne trebaju uništenje industrije, a ne trebamo ni mi – mi trebamo promjenu. A promjena dolazi odozdo, kao i uvijek, od malih i srednjih proizvođača, od udruživanja, od glasanja kako će budućnost industrije izgledati – glasanja izradom, glasanja kupovinom. Nitko ne traži masovno kupovanje održivih predmeta (to u ovom trenutku nije ni moguće jer je riječ o malim količinama i proizvodnjama), da pobacate sve iz ormara i pođete u kupovinu. Ali ono što je postulat održivosti, kao što je izbjegavanje šećera i brze hrane u prehrani – izbjegavajte poliester, izbjegavajte brzu modu. Ova godina je presudna, oblikuje se novo lice industrije i potrebno nam je djelovanje na svim razinama. Našu industriju smo olako izgubili i pustili da propadne već dva puta, jednom na sredini prošlog stoljeća kad smo izgubili temelj – proizvodnju sirovina – kad smo bili treći najveći proizvođač konoplje na svijetu, te zatim kroz privatizaciju. Učimo na pogreškama iz prošlosti i oblikujmo novu održivu industriju. Nemojmo posramljivati veliko umijeće izrade odjeće i ženski rad, kao ni ženski način izražavanja.